Ako vam ikad
zaista budem nedostajao,
potrčite ulicom,
onako kao što sam ja znao.
Nakrivite kapu
vragolasto,
i razbijte pokoji prozor
u prolazu,
ali baš u trenutku
dok bude odsijavao
namršteno lice.
Približit ću vam se
gotovo do dodira.
Razgrnite još samo
malo prostora i,
ugledat ćete kako strujim
poput vjetra
kroz otvorena vrata
vječnosti.
Zahuktat će šume
dišući snažno.
Shvatit ćete koliko
sam živ –
Jer ja sam i šuma.
Zaronit ću u vaša
žedna tijela
s obličjem planina i
orlova, a
poput vode ću
ispunjavati i najsitnije
pore.
Možda
u vama nešto i zakipi.
Možda,
ako zavirite u sebe
ugledate i plamen.
To ja gorim.
Ova me vatra čini vječnim.
Čak ako se i stiša, a
u dubinama vas ostane
samo pepeo,
ubrzo će iz njega niknuti novi,
vragolasti dječak.
I najmanja iskra će me ponovo zapaliti.
2.
Ako ugledate
da trag svjetla
koji se probio kroz prozor
nekako čudno vrluda,
a ne ide pravo,
To se ja na njemu ljuljam.
Na putu od jednog kraja
beskraja do drugog,
zavirio sam usput u
vaše oči,
Namjerno ih tjerajući
da poskakuju,
malo dolje, malo gore,
pa u stranu –
kao da su sretne.
Znajte da sam uvijek s vama.
3.
Ako se izgubite noću, a
sjene vas plaše,
pozovite me
osmjehom
i znat ću da vam treba
svjetla.
Zapalit ću mrak samo za vas.
Kad vam život postane
gorak,
dobacit ću u vas
kocku prostora i
promiješati
prstom vremena.
Začas će nestati
svake gorkosti.
Znajte da sam uvijek s vama.
4.
Čak ako se ugasi i
posljednja zvijezda,
ako utihnu i
najhrabriji vjetrovi,
ako presahne i
najdublji ocean,
Ja sam se pretvorio u
misao.
Zaronio sam u
najviše dubine jave,
negdje na granicu s
maštom.
Tamo gdje još uvijek
lutaju vjetrovi i
samuju zvijezde.
Gdje će mi još uvijek moći u
oči zalaziti ptice sa
svim svojim istinama i
šume sa
svim svojim tajnama.
Uspinjat ću se ponekad po
konopcu beskraja do
vas,
zaiskriti na trenutak
svojom bezbojnošću,
projuriti kraj vas
da napravim propuh.
Nikad vas neću
sasvim napustiti.